13 mjeseci u USA

OK, nije me bilo pola godine, a izgovor je zadovoljavajuci: imam posao koji je baziran na kompjuteru, tako da kad dodjem kuci, nije mi ni do cega... Obecavam poboljsanje :))

Sorry...

Zapisi:

Dosla sam u petak, 22. 11. 2002. u pola 6 navece, i svi smo u busu bili jako uzbudjeni i tjesili smo jedni druge da ce sve biti OK s porodicama i da cemo se uklopiti. Neobicno je to: sjedis sa grupom cura iz SVIH krajeva svijeta i sve smo ISTE osobe, sa istim strahovima, nadama, i to te „pukne“ tek ovako, bar je mene: sama sam na drugom kraju svijeta, daleko od kuce. Svaku osoba koju upoznam pamtim i dobro slusam sta prica, i moram biti jako oprezna...

Ja sam trebala izaci na Tyson's Corner, u dijelu nazvan Vienna sa jos Mandy, Katjom i Maggie iz Njemacke, te Evelin iz Poljske i Jennifer iz Perua. Zapravo, to je state Virginia, i pripada tzv. DC area.  Nas nekoliko nije niko cekao, ali nakon nekoliko minuta je dosao Steven Gallagher sam, i brzinski smo se upoznali, potrpali stvari u auta i krenuli do kuce.  Dosta sam sutila u autu, a on mi je objasnjavao usput sta je sta, i gdje se nalazimo, kuce poznatih guvernera, senatora, memorijale i ostalo. Vidjela sam dio Washingtona, ali posto je bio mrak, to je bila lijepa slika nocnih svjetala. Nisam nista ni zapamtila, bila sam JAKO uzbudjena, pucala me trema, bila sam nervozna...

Djeca su me lijepo prihvatila i odmah provela kroz kucu da mi je pokazu. Tu je bila i Petra (Njemica), au pair koju  mjenjam. Engleski joj je savrsen! Mladja je od mene godinu, a cini se tako odlucna, jaka, i zna sta zeli u zivotu. U momentu sam se osjecala kao njena dosta mladja sestra.

Bilo je dosta prljavo, pa sam ovih dana cistila. Hodaju u cipelama po kuci i to me jako nervira, mada im svaki ponedjeljak dolaze cleaning ladies.

Prvi utisak o kuci mi se nije svidio, i tu sam naucila nesto o ocekivanju. Bila je mala (za njihove standarde) :) Moja soba je u donjem dijelu kuce, pored garaze, i imam odvojeno svoje kupatilo. Soba mi je jako mala, imam stolic sa kompjuterom, ormar, krevet (jako udoban), majusnu TV sa kablovskom, i neke police. Sve u svemu, dosta mi.

Ostatak kuce je staromodno namjesten i odaje utisak konzervativaca i tradicionalnih ljudi. Kuhinja je spojena s dnevnim boravkom, odakle se izlazi u straznje dvoriste (backyard), gdje ima drveca, borova, i jako puno vjeverica, koje su ovdje, maltene, domace zivotinje, sto mi je jako slatko.

Kuca nema sprat. Iz kuhinje se izlazi u hodnik u kojem se nalaze jos druga prostorija s kaminom i kaucom, onda soba od Milesa, od Erin i spavaca od Johanne i Stevena. Kad se sidje u basement, slijedi ogrroommna prostorija sa igrackama, sto je mjesto za djecu i mora uvijek biti raspremljeno poslije igranja. Odatle se ulazi u „moj“ dio,  gdje je i „laundry room“, prostorija sa ves-masinom i susilicom. Citava kuca ima air-condition, koji i grije i stalno je super toplo, sto mi je jako bitno.

Sve kuce u komsiluku su slicne, manje sa drvenom vanjskom konstrukcijom, i ulice su sve iste na prvi pogled, kao sa filmova: ulica sa drvecem i kuce sa garazama, sve u nizu jedna do druge:) Dosta je cisto vani.

Komsiluk je „nevidljiv“, tesko da se ko vidi na ulici, eventualno da ulazi i izlazi u auto ili kucu.

Petra mi je dosta pokazala okolo, vozila me je okolo, do biblioteke i skola, a auto je „Saturn“, nikad cula, automatik (naravno), i cini se dosta lagan za voziti. Petra je imala nesrecu, dok se jednom vozila sa drustvom, neki lik se zabio u njih, i super su prosli, samo je malo probio vrata. Nadam se da necu imati ni ogrebotine!

Ona odlazi na svoj vacation, taj 13.-ti mjesec koji ulazi u J1 vizu.

U subotu, 23. 11., je bio Erin rodjendan, 11. po redu, pa sam ja bila zadnja rupa na svirali, svi su bili prezauzeti: Petra je otisla u Minnesotu kod prijatelja, a onda su dosle prijateljice od Erin, i bila je pizza i torta. Ja sam se taj dan osjecala kriticno, htjela sam odmah kuci. Nije da sam se osjecala „nedobrodoslom“, nego mi je falila mama i svi dragi ljudi kuci. Taj dan sam jedva progovorila koju, jer da sam puno pricala, zavrsila bih placuci.

Hrana mi je jos nepoznata, u smislu da ne znam sta je dobro, a sta ne, sve je slatko, i nemaju normalan hljeb kao nas, nego izrezan se kupuje u najlon vrecici, bijeli. Primjetim da sam smrsala, valjda od nervoze i sto ne jedem puno.

U nedjelju, 24. 11. dosla je Aleks (au pair iz Poljske), starija malo od mene, 25 god, ona je ovdje 10 mjeseci, i odvela me je subway-om u Georgetown, prelijepi stari dio Washingtona DC, sav izgradjen u crvenim fasadnim ciglama, sitnih ulicica i djeluje dosta „historijski“. Vidjela sam i kampus famozno poznatog i dobrog Georgetown University. Medjutim, posto je bila nedjelja, nije puno radnji radilo i nije bilo puno ljudi vani. Bilo nam je fino, pricale smo o svemu. Onda smo otisle u kino sa njenom prijateljicom Trish, koja je bila u Sarajevu, jer je isla u Medjugorje davne 1988. Gledale smo film „James Bond: Die another day“.

Aleks je preko vikenda otisla na odmor s prijateljima Poljacima na okeansku obalu (lijepi Jadran...). Ponedjeljak, utorak i srijedu sam se ustajala ujutro u 6 sati i ucila kako da spremim djeci dorucak i rucak za skolu, sta vole jesti, sta ne vole (Erin je pekava po pitanju jela, uzas jedan i bas je mrsava i mala za svoje godine). Onda odlazak u skolu i iz skole, i imala sam mape kuda da idem. Sve mi je Steve pomagao i crtao „mape“ kuda mi je najlakse. Ulice i oznake su mi apsolutno identicne...A ogranicenja brzine u miljama....pihh, nikakvog osjecaja nemam. Ima jedna stranica na Internetu mapquest.com, koja je odlicna, ukuca se pocetna i zadnja ulica i izbaci tacno u skretanje kuda da se vozi, koliko milja, i prosjecno vremenski koliko treba da se stigne. Super stvar.

Inace mi oko svega, jutarnje organizacije i sta i kako trebam, pomaze Steven. Jako JAKO je organizovan, znaju se mjeseci unaprijed (imaju kalendar sa kvadraticima za svaki dan na frizideru, ispisan za sve dogadjaje i sve sto trebaju uraditi, ukljucujuci i putovanja). Valjda i profesionalna deformacija: pravnik, pa sve pise kao da igra saha: 3 koraka unaprijed. Stvarno mi dosta pomaze.

Onda zadaca s djecom, sta i kako uce....Ja sam, u biti, samo „nadleznik“ da se zadaca uradi, Erin i Miles moraju sve sami, mada Milesu treba duze, a za Erin nema zime, jer , kako mi je Steven rekao (pohvalio se), vodili su Erin na IQ testiranje, i rekli su im da je ona „scary smart“, kao super-extra pametna.

Erin je prava poslusna djevojcica, bezgrjesna, bez dodira sa vanjskim „popularnim svijetom“, voli puno stare pjesme iz '60-ih i '70-ih, tzv. „oldies“, svira trubu i igra kosarku, i sve sto je u vezi sa svemirom i planetama. Voli da „pametuje“ puno.

Miles je sav u Harry Potteru i carobnjastvu, voli jako puno da se igra, i prilicno je razmazen, te zeli da je sve po njegovom.

Evo i maila koji sam slala mami, rodbini i prijateljima....

„Sad je 6:15 i danas je djevojcici o kojoj se brinem 11.-ti rodjendan, pa je imala party i bilo je puno djece. Isli smo i na neku djeciju predstavu, a citavo vrijeme me je vozao Steven, tata familije, pokazujuci mi sve ulice i mada sam nastojala da to sve upamtim, nisam uspjela.

Inace, jako su sluzbeni, sve moram da pitam i uopste ne izgledaju da su imalo, bar malo, uzbudjeni sto sam ovdje. Za njih sam samo zamjena za proslu Au Pair, Petru koja je otisla kod prijatelja jutros na odmor. Nigdje nema neke topline i ljubaznosti i to mi jako fali. Bit ce mi jako, jako tesko, i ako se ovo zove „osamostaljivanje“, onda stvarno ne znam sta znaci zivjeti bez nekog bliskog. Tjesim se bar malo tim sto mi je ovo prvi dan i to je valjda normalna reakcija. Ovo sam htjela i moram izdrzati. Da samo znate kako mi se sad godina cini dugom!!! Sad mi ni New York nije onoliko sjajan kao u cetvrtak.

Progovorila sam danas neku rijec tu i tamo, ali morala sam ih zamoliti svaki put da sporije pricaju za mene, sad u pocetku. Dosta ih razumijem, ali sklop recenica nekad je cisto „govorni“ jezik, i imam problema sa nekim rijecima....

Imat cu iduce sedmice svoj racun u banci i danas su prebacili mobitel s Petre na mene. Ne mogu dobivati poruke, ovdje to niko ne koristi (!!!), ali pokusat cu vidjeti s njima. Evo vam moji brojevi telefona za „ne daj Boze“ nekog neplaniranog dogadjaja: moj telefon u sobi je 001-703-536-****, a mobitel je 001-703-819-****. Ako koristim Internet i ako zovem nekog u ovoj zoni, sve je besplatno. Ostalo moram platiti, a imaju i neke telefonske kartice za pozive u inostranstvo, nemam pojma gdje ih mogu kupiti.

Ne bih znala vise sta da vam pisem.

Aha, sutra ce doci neka Petrina prijateljica Alex (isto Au Pair iz Poljske, koja je vec duze tu) da me malo provoda gradom oko 1h, pa se nadam da cu nesto i zapamtiti ovaj put.

U januaru bih trebala krenuti na casove, ali valjda cu uzeti nesto iz ekonomije, tako da ne moram uzeti engleski.

Ljubim vas sve puno!!! I puno mislim na vas!!! Cuvajte mi mamu!“

The Capitol Hill

Washington Monument

Washington Monument

Jefferson Memorial

Metro - The Orange Line

Lincoln Memorial

Metro mapa DC area

Prvi put idem vidjeti centar NYC - Manhattan! Naravno, svi smo bilo jako uzbudjeni zbog toga! Nazivaju ga Big Apple, "capital of the world" i sl....To  nije grad, to je gradina, drugaciji, jedinstven, to je olicenje svih generacija ljudi koji su dolazili na tlo Amerike da sanjaju americki san...

Moji utisci iz mailova i sto sam pisala....(Ne obracajte posebnu paznju na cijene koje stalno isticem, to je ipak bilo prije 4-5 godina i ipak je standard zivota u Americi daleko ispred naseg...NEUPOREDIV!!!)

"Dragi moji, hvala vam na mailovima i ocekujem od svakoga deifinitivno opsirnije mailove (ne bih da fulim sta se desava ispred Centrala, hahahah)...

U kako maloj zemlji zivimo! Od Long Islanda i univerziteta St.John nam je trebalo 2 sata autobusom do Manhattna (Cini mi se da bismo kod nas od Sarajeva do Bihaca stigli za to vrijeme, da su nam njihove prave ceste!)

Imali smo vodica koji je porijeklom Rus, i njegov djed je davno dosao u Ameriku da ostvari "americki san". Statua koju je izradio njegov djed se nalazi ispred jedne fashion kuce u New Yorku :)

New York je prekrasan, velik i i jako puno ljudi. Sve je na kvadrat! Oni koji me malo bolje poznaju, znaju da sam luda za crncima, mulatima i ostalim peksimetima, tako da me juce vrat zabolio  gledajuci za njima i u njih, a onda od gledanja u nebodere. Primjetila sam da skoro samo crnci rade po radnjama. Bijelci vode firme, sta li??

Imaju mnostvo radnji svih vrsta, moze se i cjenkati, hahaha, ali naravno ja i Belma smo se zaletile i kupile maicu na kojoj pise New York za 10$ (!!!), da bismo preko ulice vidjele jos ljepse i to 3 za 10$ i htjele se upucati! :)

Hodali smo glavnim dzadama New Yorka, kao sto su Peta Avenija, i 34.ta ulica. Radnje su super i imaju jednu od mojih omiljenih (i tek nedavno na trzistu US) H&M! E tu sam vidjela crnca, oci mi ostale, a lafo sam gledala neku maicu pored njega. UH....
Tu su, naravno, i VIP radnje  tipa: Gucci, Versace, Armani, DKNY....i neotkrivena, fantasticna Victoria Secret !!!!

U nekakvoj izgladnjeloj zelji za McDonaldsom, zadala sam se tamo, i preskupi su (ja to sve pretvaram u nase KM i boli me glava po "vas" dan): McChicken Menu je 5$ i 69c!! Imaju i Milku (duplo skuplju nego kod nas, a samo neke 3 vrste).
Voda se kupuje i jedna flasa od pola litra je 1$ (dosta prodavana je "Poland Spring"-nema nikakve veze s Poljskom, ali su se ove Poljakinje u grupi upalile na to i patriotizam). Opet, meni je to fakat preskupo i bezze, s obzirom da CITAV zivot pijem FANTASTICNU vodu s cesme. Hahahah !

Iznenadilo me je sto im je moda ista kao kod nas (ah te predrasude o "sportskoj" Americi), ali kod nas je jos i ljepse, kad se svi ljeti ono sredimo, hahahah:)
Neke radnje po NY su kriticne fakat, i nas Sirano izgleda extra za njih.

Vidjeli smo i Grand Zero, mjesto (veeelliikkkaaa rupa) gdje su nekad stajali Blizanci. Sad je to turisticka atrakcija i planiraju izgraditi nesto na tom mjestu opet, a da dio tog zemljista ostane samo za "memorial" kao podsjetnik....Sto se tice nekih navodnih "tenzija" oko napada, nista se ne osjeca, ipak je ovo prevelik grad. Na Grand Zero ima i veliki krst od zeljezne konstrukcije kao ostatak poslije rusenja.

Posjetili smo popularni Times Square i tu sve "vristi" od reklama! Sve je vec okiceno za Bozic i sprema se velika jelka kod Rockefeller centra, koja se otkriva za Bozic. Tu je i studio MTV, sav u staklu. Ljudi ispred stoje i gledaju snimanje emisija, te svako ko hoce moze se prijaviti da bude dio publike, da plesu, pjevaju i sl. Zatim studio NBC, ogromna zgrada s mnostvom reklama, te ABC...itd..
Kad smo vec kod televizije, Nela, prijateljica (Bosanka) iz Chicaga  je bila dio publike kod OPRAH!! Gost je bila Mariah Carey :)

Da je bilo toplije vrijeme, vidjeli bismo  tzv. "naked cowboys" koji sviraju na trgu :)

Zavrsili smo na Empire State Buildingu. Svaka od 50 states u Americi imaju svoj "nadimak". Tako je drzava New York - Empire State.
Ulaz se placa 10$ za obzervatorij na vrhu zgrade odakle se vidi haman citav New York City. Nije valjalo to sto nam je kisa padala ali, bez obzira, zauvijek cu pamtiti taj pogled s vrha (86. sprat!!), koji u pravom smislu te rijeci, oduzima dah i FAMOZAN JE!!! Mnostvo nebodera, zgrada, smjestenih na Manhattnu, i pitas se kako to da toliko ljudi stane tu....Nevjerovatno....

Do vrha smo se vozili liftom, koji se pokrece daljinskim (!!). Ide nevjerovatnom brzinom do 86. sprata, zamalo sam ostala bez bubnjica. Avion je mila majka, kakav je u liftu pritisak u usima!

Takodje, vidjeli smo i dio New Yorka koji se zove Little Italy, te dio gdje zive umjetnici i boemi, te svi oni koji zive bas onako kako hoce i niko ih ne sputava u tome (free style, hahah). I naravno, Chinatown! Prosli smo i ispred Fashion Institute, popularnog fakulteta za modne dizajnere, koji "lansira" nova imena u modu. To trziste je ovdje krvavo, doslovno.
Mooorreee zutih taxija po gradu (iskljucivo Ford auta)!!!

Isli smo brodom do Kipa Slobode i nazad - ostala sam bez teksta! (a na sta nisam ostala bez teksta?).

Moje prvo iskustvo sa NYC je najpozitivnije moguce i najvise mi se svidjela ta raznolikost ljudi, gostoljubljivost i naravno sav sjaj i bijeda tog grada. Bas kao u filmovima!! Ili kao u mojoj najdrazoj seriji: Sex and the City!

Mozda sad mislite da smo ja i Belma izgledale kao seljanke, znate ono: "Jao vidi ovo nema kod nas, sta je ovo?..." i sl., ali nije bilo bas tako, hahah, bile smo cool i nismo se bas nijednom obrukale! Nije da se hvalim, hahhaha . Imali smo susret s "nasim" covjekom. U jednoj radnji smo nesto pricale na nasem, kad obrati nam se on pitanjem: "Je l' to govorite srpski?"....Muka meni bi, ali hajd'...Uglas smo odgovorile da je u pitanju BOSANSKI. On je iz Trebinja, i definitivno je mogao skontati nas tipicni sarajevski naglasak, i bilo je ocigledno da nas je zajebavao, da izvinete.

Evo za 10-ak minuta idem da se spremim za polazak u Washington DC, kod porodice Gallagher. Jao, kako je jedna cura dobila super porodicu: zive u San Francisco (California, baby!) na plazi!! Zato ko god moze od vas da se ukljuci u ovaj program, toplo preporucujem. Meni je super, bar sad -zasad, i nadam se da se necu razocarati.

Znaci trebala bih krenuti u 10.30 odavde na autobusku stanicu, a stici oko 18.00 u DC. Putovat cu nekih 4-5 sati.

Javit cu se svima ponovo od porodice. Malo me hvata trema, hoce li me fino prihvatiti i tako to. Ipak ih prvi put susrecem u zivotu i valja ZIVJETI s njima. Sve je ovo jedan JAKO VELIKI izazov za mene!
Puno mislim na sve vas i puno vas volim!!! Da samo znate kako se svakog od vas sjetim u raznim situacijama i voljela bih da ste sa mnom da podijelimo ovu moju trenutnu srecu, jer je imam na pretek!!

Saljem vam 4737463403476236523 poljubaca!!!!!!!!!"

Empire State Building

Times Square !

Times Square !!

Tipicna "The Friends" zgrada u New Yorku :)

Evo nekih zapisa  i mojih zapazanja.....Nisu mailovi :) hehehe

"11.00PM - 18. Nov 2002. ponedjeljak

Evo me u EF Training school i u sobi sam s Belmom i Claire iz Francuske. Docekali su nas lijepo, ali sam isuvise umorna da bih ista kontala. Ne spavam vec 15 (i vise!) sati. Dosli smo u kampus St.John University ovdje na Long Islandu i sutra ranim u 7 sati na dorucak i predavanja. Engleski kontam sve, jer imaju super naglasak, i zasad nisu pricali nista "strucno".
Idem sad. Aha, jos nesto: vozac koji nas je vozio sa aerodroma JFK, je bio vojnik u toku rata u Sarajevu.
Cula sam se s mamom i osjecam se OK. Imam osjecaj da ovih dana necu imati vremena da zalim za BiH i ljudima :-/
Idem spavati!  (11.10PM)"

***************************************

" 19. Nov 2002. Tuesday

Danas sam citav dan bila na predavanjima i ispocetka smo "ucili" gluposti kao sto su: "Kako oprati ruke fino, tako da nestanu svi virusi" i to sve na videokaseti! Osjecala sam se tako...stupid! A kasnije smo radili communication workshop i to je bilo OK.

Cula sam se opet s mamom i kad me je cula, vrisnula je: "Ljubavi moja!" :) I opet: toliko sam busy, ne mogu biti tuzna. That's good start, isn't it? Zvala sam i druga i rodjaka ovdje u Americi. Zvala sam i svoju host family, i ostavila im poruku na sekretarici, pravo glupu poruku - engleski mi jos "stuca".

U skoli nas je 56-oro, i 2 frajera: Thomas from Germany and Bela from Hungary. There are also:
Claire -France
Sofie - Germany (also: Julia, Sabrina, Alina Gerde..)
Raquel - Brasil
Jennifer - Peru (also: Mayra and Erica)
Ewelina - Poland (also: Anna)
Miriam - Mexico
Adriana -Slovakia

Danas je bilo i predstavljanje nacionalnih jela, svako je opisivao najcesca jela iz svoje zemlje, a ja i Belma smo opisali cevape, hahah, naravno!

Sad se odmaram u sobi i osjecam se fakat OK. Sutra opet imamo predavanja"

SRETNA

NOVA

2008.

GODINA !!

Ti prekookeanski avioni...mislim: KAKO TO LETI UOPSTE???  Ja i Belma smo se smjestile u sjedista na sredini aviona. Jedva da smo osjetili i da je poletio. Intersantno...

Sletili smo na aerodrom John F. Kennedy (ooogggrrooomaaannn) u NYC, i vidjele smo iza ograde mladica sa velikom oznakom Au Pair Cultural Care. Uputile smo se prema njemu, mi i jos 10 djevojaka! Skontali smo da smo u istom avionu bile sa jos Au Pair djevojaka, uglavnom iz Njemacke i Svedske, te je bio jedan mladic iz Madjarske.
Krenuli smo u jednom lijepom kombiju, i bilo je navece, oko 10 sati. NYC je 6 sati iza nas po vremenu.
Docekalo nas je hladno i kisovito vrijeme. Bila sam jako umorna od razlike u vremenu i samog letenja.
Stigli smo na St.John University na Long Islandu, gdje se nalazi skola za pripremu djevojaka, jer to ulazi u Program. 5 dana se svi druzimo i boravimo u raznim radionicama, tj. to su nasi prvi susreti sa americkom kulturom.
Unutar tih 5 dana, jedan dan je bio rezervisan za putovanje u NYC, tj. na Manhattan i naravno svi smo bili jako uzbudjeni oko toga. Ja jos nista nisam ni kontala! Sjecam se da sam se cula s mamom preko telefona da joj javim da sam stigla, i da nisam imala osjecaj da je necu vidjeti jako dugo, nego sam bila toliko sretna da sam mislila da cu biti savrseno OK i po tom pitanju.

Dobili smo smjestaj, i u sobi sam bila sa Belmom (koja jos prica i francuski, jer je zivjela tokom rata u Belgiji) i sa jednom Francuskinjom, tako da smo se savrseno sporazumjevali na tri jezika, heheh :)

Samim dolaskom u Ameriku, zivot mi je poceo da tece 200%  u odnosu na onaj koji sam dotad imala u Sarajevu. Ustajanje u 6 ili 7 i citav dan aktivna, na kraju dana sam bila tako umorna....

Evo jednog maila koji sam pisala svima tad. Kao i obicno, bio je s brda s dola :) I jako bitno: Bila sam tad mladja, i nekako hitrija i manje tolerantna, tako da zelim da se uzme u obzir moje danasnje preobrazenje i zrelost! :)

"" Ovdje nas ima oko 56 iz svih zemalja: Peru, Brazil, Madjarska, Juznoafricka republika..Najvise je Njemica, zatim Austrija, Francuska, Ukrajina, Slovacka, Ceska, Svedska, Poljska...Za muski dio publike, ovdje su i 2 specijalno lijepe i extra zgodne cure. Jedan je Sofie iz Njemacke, a druga Stefanie iz Madjarske. Sofie smo skontali jos u avionu zbog stikli i maice sa izrezanim rukavima, a valjda joj je to modni styling, sta li. Cudno, ali Brazilke nisu cemu, a ove iz Perua, Boze me oprosti, k'o nasa Ciganija.

U avionu je s nama bio i Ejup Ganic. Mene i Belmu je ugnjavio pricom o svom "super zgodnom sinu" koji visu u Centralu i vozi dobra kola, a sad ga je izmjestio da studira u Oxford! Onda se pohvalio kako je zavrsio masinstvo u USA (s tim da mu je naglasak engleskog gori od kakvog Rusa). Onako, pametan covjek, puno putuje, ali nama dvjema su glave bile uzarene, NARAVNO, jer smo PRVI put u Americi!

Veceras smo imali international sing-a-long, tj. pjevanje djecijih pjesmica na pozornici i svaka zemlja je pjevala neku svoju tradicionalnu djeciju pjesmicu. I na nasu veliku zalost (citaj: radost) ja i Belma smo bile totalno zaboravljene i zadnje smo pjevale "Ringe Ringe Raja" (ako se iko sjeti neke bolje djecije pjesmice, pisite!) i dobile aplauz milosrdja, kako smo ga nazvale. Nama je to sve izgledalo smijesno, i super je kad mozes pricati, a niko ne konta jezik na kojem pricas, hehehe :)
Svako jutro ustajemo u pola 7, doruckujemo, i ne biste vejrovali koliko se hrane baci svaki dan!
U dinning room imamo automat sa slatkisima i obicna MALA cokoladica je $0,75! Putovanje u New York je sutra, fakultativno i placamo $20! Ovo pretvaranje cijena u nase KM me izludjuje, sve onda djeluje tako skupo, uzas.

Od aerodroma JFK smo putovali sat vremena do ove skole, i to 120km na sat, nekim super autoputem, koji jedva da ima nagib, a kamoli krivinu pa sad izracunajte njihove razdaljine! A sutra do NYC se ide 1,5-2 sata! Eto koliko sam "u" New Yorku.

Na aerodromu sam odmah skontala crnce i svi su cool , naravno uglavnom oni mladji, ima starijih, debelih i nezanimljivih :))

Nismo jos osjetili neku zategnutost oko onih napada 9/11, ali eto idemo sutra vidjeti Grand Zero, pa cu vam opisati utiske.

Imala sam svoje prvo negativno iskustvo s hranom. Sinoc smo imali za veceru piletinu u sosu, a sos je bio od nekakve marmelade...FUUJJJ!
Sve je tako razlicito! Vrata, uticnice, WC solje (polupune vodom, i kad se pusti voda skoro se sve napuni do vrha, onda ode i opet je polupuna. Kasnije sam pricala s rodjakom koji zivi odavno u St. Louisu, i bas me to pitao, smijali smo se, jer je to sjeb svakom Evropljaninu koji dodje.) Dalje: voda se kupuje i pije u flasama, novcanice su naravno zelembaci i jedva ih raspoznajem, samo po brojevima, ne daj Boze da mi se desi da platim nesto $100 umjesto $1! hehehe....Sve je jedan ogroman uhodani sistem koji nekako stima. Ceste su super siroke, auta su svih velicina, ali jos nisam vidjela neko bas malo auto kao sto imamo mi. Kuce su niske gradnje i dosta lice jedna na drugu u odredjenom naselju...Puno, puno slika i krajolika je BAS kao iz filmova.

U petak putujem kod porodice i mogu vam reci da imam malu tremu oko svega. Jao i engleski mi je kritican, a inace, Amerikance sve razumijem i super razgovjetno pricaju. S tim nemam problema.
Eto, sad zavrsavam jer sam dosla u fazu kad vise ne znam sta da pisem, zablokirao mi mozak!
Ako imate nekih pitanja recite, jer ce mi biti lakse opisati vam sve ovo ovdje...hahahaha :))

Volim vas sve puno! ""

Pripreme za ovaj put su se bazirale na papirologiji, pakovanju i dopisivanju sa porodicom i Petrom, Nijemicom, koju sam trebala zamijeniti kod moje buduce porodice.

Porodice koje primaju Au Pair kod sebe na godinu dana, takodje moraju aplicirati kod iste organizacije, u mom slucaju Cultural Care iz Bostona. Onda Cultural Care spaja porodicu i djevojke, prema aplikacijama, i gledaju da se karakteristike i ponuda / potraznja sto vise "potrefe".

Takodje, djevojka koja aplicira navodi sta voli raditi s djecom, aktivnosti, sport, onda zavisno od preporuka odredjuje joj se koju bi djecu mogla cuvati: bebe, djecu oko 2 ili 4 god, i malo starije, koji idu u skolu. Muska, zenska itd. Onda djevojka navodi gradove gdje bi voljela da zivi, ili da li zeli mozda predgradje, selo, i sl....

E sad, gledala sam neke aplikacije djevojaka koje su isle prije mene. Ljudi, ne biste vjerovali! Los Angeles, Beverly Hills (!!!), Miami, Hollywood i tako dalje! MOLIM?! Hahahhaha!!!

Zar zaista misle da ce naci porodicu kojoj treba Au Pair iz Evrope u Hollywoodu?? Mislim, smijesno...

Ja sam navela da iskljucivo zelim zivjeti u gradu ili blizu velikog grada, i da djeca idu u skolu, malo, znaci, veca djeca.

Zvala me je porodica iz Arlingtona (Virginia). To je "gradic", a prije bih rekla naselje, odmah do Washingtona DC, pripada tzv. DC area. 10 minuta voznje autom do Bijele kuce :)

Porodica Gallagher ima mamu, tatu, djecaka i djevojcicu. Bili su jako organizovani, sa dnevnim i sedmicnim i mjesecnim rasporedom. Otac Steven je bio pravnik, a majka Johanna ekonomista. Imali su neke jake pozicije u svojim firmama i dobro zaradjivali, naravno.

Djevojcica Erin je imla 11 god, a djecak Miles 8 god. Oboje su isli u skolu.

Steven mi je preko telefona objasnio u sve detalje kako bih radila kod njih i kako oni inace provode dane, praznike, i sezone. Imala bih auto, i onda mi je objasnio sve znamenitosti Washingtona DC i znacaj. Takodje, bila je bitna klima, i dogovor oko novca. Prema programu, dobijam 140 $ sedmicno. Osiguranje je bilo ukljuceno u Program, osim zubara, ginekologa i psihijatra (heheh!). Naravno, ukoliko djevojka zeli jace osiguranje, sama placa dodatno.

Razmisljala sam i odlucila se za ovu porodicu.

Proces je krenuo...Vizu u americkoj ambasadi sam dobila jako brzo, za sedmicu. Zatim sam dobila avionske karte.

Pocele su jace reakcije okoline, kad su svi vidjeli da STVARNO odoh u Ameriku. Najcesci komentar je bio: HRABRA SI, SVAKA CAST i sl.
 
Dopisujuci se sa Petrom, dobila sam sliku otprilike sta trebam ponijeti. Insistirala je da nosim jedan prazan i jedan pun kofer, jer cu imati previse stvari kad se budem vracala nazad kuci, naravno to nisam uspjela, jer sam ponijela svega "za svaki slucaj". Ovo za previse stvari u povratku je TAKKKOOO TACNOOO!

Helem, tako sam ja imala dva najveca moguca kofera, i dodatnu prtljagu, avionske karte sa sobom, pasos sa vizom i fotoaparat. Novac of course :)

Na aerodrom su me ispratili prijatelji i rodbina. Bilo je jako lijepo, dirljivo, i pomalo nestvarno. Ma niko, ni ja prva, a ostali pogotovo, nismo bili svjesni da je to TO!

Rastala sam se sa uzarenim mozgom , nista ne kontajuci...Izgrlila sam sve drage ljude jako, i puno, da ih osjetim, jer sam znala da ce mi faliti.

Osjecala sam snagu i hrabrost i sigurnost. Bila sam radoznala oko toga sto me ceka i nisam mogla docekati da sletim na John F. Kennedy aerodrom u New York City-u, i da vidim i osjetim Ameriku.

Let  mi je bio Sarajevo - Munich - New York City. Sat i po do Munichena, i 8,5 sati do New Yorka.

Sa mnom u avionu je bila Belma, jos jedna Bosanka koja je putovala u Ameriku da bude Au Pair. Ona je dobila porodicu u San Franciscu.
Meni je tada bio prvi put da letim avionom, i nije me bilo ni najmanje strah. Uzivala sam, specijalno u polijetanju! Snaga motora aviona su mi davala vlastita krila i obecavala da cu imati zaista uzbudljivu godinu u Americi!